Psalms 78

1Čuj, narode moj, nauk moj, prigni uho svoje k riječima usta mojih. 2Otvoram za priču usta svoja, kazaću stare pripovijetke.

3Što slušasmo i doznasmo, i što nam kazivaše oci naši, 4Nećemo zatajiti od djece njihove, naraštaju poznom javićemo slavu Gospodnju i silu njegovu i čudesa koja je učinio.

5Svjedočanstvo podiže u Jakovu, i u Izrailju postavi zakon, koji dade ocima našim da ga predadu djeci svojoj; 6Da bi znao potonji naraštaj, djeca koja će se roditi, pa i oni da bi kazivali svojoj djeci

7Da polažu na Boga nadanje svoje, i ne zaboravljaju djela Božijih, i zapovijesti njegove da drže; 8I da ne budu kao oci njihovi, rod nevaljao i uporan, rod koji ne bješe tvrd srcem svojim, niti vjeran Bogu duhom svojim.

9Sinovi Jefremovi naoružani, koji strijeljaju iz luka, vratiše se natrag, kad bijaše boj. 10Ne sačuvaše zavjeta Božijega, i po zakonu njegovu ne htješe hoditi. 11Zaboraviše djela njegova, i čudesa, koja im je pokazao,

12Kako pred ocima njihovijem učini čudesa u zemlji Misirskoj, na polju Soanu; 13Razdvoji more, i provede ih, od vode načini zid; 14I vodi ih danju oblakom, i svu noć svijetlijem ognjem;

15Raskida stijene u pustinji, i poji ih kao iz velike bezdane; 16Izvodi potoke iz kamena, i vodi vodu rijekama.

17Ali oni još jednako griješiše njemu, i gnjeviše višnjega u pustinji. 18I kušaše Boga u srcu svom, ištući jela po volji svojoj,

19I vikaše na Boga, i rekoše: “može li Bog zgotoviti trpezu u pustinji? 20Evo! on udari u kamen, i poteče voda, i rijeke ustadoše; može li i hljeba dati? hoće li i mesa postaviti narodu svojemu?”

21Gospod ču i razljuti se, i oganj se razgorje na Jakova, i gnjev se podiže na Izrailja. 22Jer ne vjerovaše Bogu i ne uzdaše se u pomoć njegovu.

23Tada zapovjedi oblacima odozgo, i otvori vrata nebeska, 24I pusti, te im podaždje mana za jelo, i hljeb nebeski dade im. 25Hljeba anđelskoga jeđaše čovjek; posla im jela do sitosti.

26Pusti nebom ustoku, i navede silom svojom jug; 27I kao prahom zasu ih mesom, i kao pijeskom morskim pticama krilatim; 28Pobaca ih sred okola njihova, oko šatora njihovijeh.

29I najedoše se i dade im što su željeli. 30Ali ih još i ne prođe želja, još bješe jelo u ustima njihovijem,

31Gnjev se Božji podiže na njih i pomori najjače među njima, i mladiće u Izrailju pobi. 32Preko svega toga još griješiše, i ne vjerovaše čudesima njegovijem.

33I pusti, te dani njihovi prolaziše uzalud, i godine njihove u strahu. 34Kad ih ubijaše, onda pritjecahu k njemu, i obraćahu se i iskahu Boga;

35I pominjahu da je Bog obrana njihova, i višnji izbavitelj njihov. 36Laskahu mu ustima svojima, i jezikom svojim lagahu mu. 37A srce njihovo ne bješe njemu vjerno, i ne bijahu tvrdi u zavjetu njegovu.

38Ali on bješe milostiv, i pokrivaše grijeh, i ne pomori ih, često ustavljaše gnjev svoj, i ne podizaše sve jarosti svoje.

39Opominjaše se da su tijelo, vjetar, koji prolazi i ne vraća se. 40Koliko ga puta rasrdiše u pustinji, i uvrijediše u zemlji gdje se ne živi! 41Sve nanovo kušaše Boga, i sveca Izrailjeva dražiše.

42Ne sjećaše se ruke njegove i dana, u koji ih izbavi iz nevolje, 43U koji učini u Misiru znake svoje i čudesa svoja na polju Soanu;

44I provrže u krv rijeke njihove i potoke njihove, da ne mogoše piti. 45Posla na njih bubine da ih kolju, i žabe da ih more. 46Ljetinu njihovu dade crvu, i muku njihovu skakavcima.

47Vinograde njihove pobi gradom, i smokve njihove slanom. 48Gradu predade stoku njihovu, i stada njihova munji. 49Posla na njih ognjeni gnjev svoj, jarost, srdnju i mržnju, četu zlijeh anđela.

50Ravni stazu gnjevu svojemu, ne čuva duša njihovijeh od smrti, i život njihov predade pomoru. 51Pobi sve prvence u Misiru, prvi porod po kolibama Hamovijem.

52I povede narod svoj kao ovce, i vodi ih kao stado preko pustinje. 53Vodi ih pouzdano, i oni se ne bojaše, a neprijatelje njihove zatrpa more.

54I dovede ih na mjesto svetinje svoje, na ovu goru, koju zadobi desnica njegova. 55Odagna ispred lica njihova narode; ždrijebom razdijeli njihovo dostojanje, i po šatorima njihovijem naseli koljena Izrailjeva.

56Ali oni kušaše i srdiše Boga višnjega i uredaba njegovijeh ne sačuvaše. 57Odustaše i odvrgoše se, kao i oci njihovi, slagaše kao rđav luk.

58Uvrijediše ga visinama svojim, i idolima svojim razdražiše ga. 59Bog ču i razgnjevi se i rasrdi se na Izrailja veoma.

60Ostavi naselje svoje u Silomu, šator, u kojem življaše s ljudma. 61I opravi u ropstvo slavu svoju, i krasotu svoju u ruke neprijateljeve.

62I predade maču narod svoj, i na dostojanje svoje zaplamtje se. 63Mladiće njegove jede oganj, i djevojkama njegovijem ne pjevaše svatovskih pjesama;

64Sveštenici njegovi padaše od mača, i udovice njegove ne plakaše. 65Najposlije kao iza sna probudi se Gospod, prenu se kao junak kad se napije vina. 66I pobi neprijatelje svoje s leđa, vječnoj sramoti predade ih.

67I ne htje šatora Josifova, i koljena Jefremova ne izabra. 68Nego izabra koljeno Judino, goru Sion, koja mu omilje. 69I sagradi svetinju svoju kao gornje svoje stanove, i kao zemlju utvrdi je dovijeka.

70I izabra Davida slugu svojega, i uze ga od torova ovčijih, 71I od dojilica dovede ga da pase narod njegov, Jakova, i našljedstvo njegovo, Izrailja. I on ih pase čistijem srcem, i vodi ih mudrijem rukama.

72